Razgovarali u Sarajevu 14. listopada 2013.

Pitanje karaktera bosanskog dizajna može izgledati trivijalno u sjeni prosvjeda, nasilja, nezaposlenosti, korupcije, nepotizma, netrpeljivosti i prirodnih katastrofa koje karakteriziraju suvremenu bosansku svakodnevicu. Možda se baš zbog tog paradoksa oblikovna igra Saliha Teskeredžića izdvaja kao izvanredan primjer žilavog optimizma, koji usprkos beznađu društvene i ekonomske situacije kontinuirano producira prepoznatljive i istodobno samozatajne proizvode. Usporedo s naglašenom ležernošću, Teskeredžić je intimno i intenzivno uronjen u proces proizvodnje što rezultira tehnološkom i oblikovnom dorađenošću proizvoda netipičnom za drvnu industriju u regiji. Upravo ta kombinacija zaigranosti i predanosti proizvodnji možda otvara mogućnost vedrijeg pogleda na budućnost, ne samo dizajna, nego i ukupne bosanske stvarnosti.

ORIS: Kako se diplomirani inženjer arhitekture odluči otići ili, u Vašem slučaju, vratiti u Gornji Vakuf? U tvornicu sa 700 zaposlenih, dok s druge strane postoji potencijalna karijera arhitektonskoga projektiranja u Sarajevu ili negdje dalje.

Salih Teskeredžić: Do toga je došlo sasvim slučajno. Dok sam studirao, zanimanje dizajnera još nije postojalo u nekoj percepciji. Bio sam Šipadov stipendist, po ugovoru sam morao odraditi minimalno godinu dana. Za mene kao arhitekta bila je velika trauma raditi kao dizajner u tvornici. Bila je to velika tvornica koja je proizvodila potrošni namještaj za široko tržište. Što se tiče dizajna, tu nije bilo nikakve strategije. U masi od 700 ljudi jedan dizajner se jako lako može izgubiti, ali sam vrlo brzo shvatio da tvornica nudi izuzetan potencijal. Oko sebe imaš hrpe materijala i raznoraznih formi. Tu je otpočela fascinacija drvom. U tehnološkome pogledu tvornica je za to vrijeme bila na jako visokome nivou jer je sve izvozila. Europa, sad i Australija bile su tipična tržišta. U jednome trenutku osjetiš se kao Alisa u zemlji čudesa. Umjesto očekivanoga razočarenja počinješ uviđati nevjerojatne mogućnosti za kreativan rad. Imao sam sreću da su ljudi koji su vodili tvrtku razumjeli važnost dizajna i podržali moje inicijative, tako da sam imao slobodu odlučivanja o tome koji će se proizvod ili kolekcija proizvoda razvijati. Tako je prva kolekcija namještaja nastala spontano, samoinicijativno. Nazvali smo je Bosna-bio, a bila je pokušaj razvitka vlastitoga rukopisa. Sreća je bila da smo već s prvom kolekcijom, s kojom smo se pojavili na Beogradskome sajmu, dobili nagradu Zlatni ključ. Zbog osvojene nagrade, ali i komercijalnog uspjeha, kao dizajneru mi se počelo vjerovati. Njemački distributer Rosenthal je, naime, otkupio cijelu godišnju proizvodnju. S druge strane, želio sam naučiti više. Kao da sam imao potrebu za Zapadom. Tada smo u dizajnu i arhitekturi, još više nego danas, bili refleksija događanja u zapadnoj Europi i Americi. I tako sam 1990. otišao u Austriju. Tih godina u Austriji je bilo jako puno posla u području arhitekture, tako da sam relativno jednostavno našao posao u arhitektonskome uredu u kojemu sam ostao dvije godine, uglavnom projektirajući dječje vrtiće. Vlada je sufinancirala izgradnju 200 vrtića, a mi smo bili dio toga procesa u području gornje Austrije. Bio je to svojevrstan povratak arhitekturi i s te strane jedno sasvim pozitivno iskustvo. Tu su me dočekala i ratna zbivanja pa me jednoga dana nazvao otac i rekao mi da me preko Crvenoga križa traži jedan Austrijanac. Riječ je bila o čovjeku s kojim sam uspostavio kontakt još za vrijeme rada u Šipadu. Za njega, tj. za njegovu tvrtku Fritz Friedrich, projektirao sam kolekciju vrtnoga namještaja. Ta tvrtka inače je jedna od vodećih u Austriji po proizvodnji eksterijerne opreme, primjerice dječjih igrališta i opremanja parkova, te je bila fokusirana na korištenje drva u eksterijeru. Suradnja s Fritzom Friedrichom trajala je više godina tijekom kojih sam radio i na razvoju njihova korporacijskog identiteta. Austrija je bila upravo pred ulaskom u eu i za tvrtku je bilo važno osnažiti svoj identitet. U tome periodu razvijali smo sistem rekvizita za dječju igru – to je zapravo bio krasan projektni zadatak. Riječ je bila o potpuno modularnome sustavu u kojemu se mora reagirati na specifične prostorne situacije pa je trebalo razviti maksimalno jednostavan element koji će se tim specifičnostima prilagođavati. Sistem nazvan Romeo i Julija na kraju se pokazao kao jedno jako pozitivno iskustvo, a bio je i uspješan – čak smo dobili nagradu Ministarstva obrazovanja i kulture.

ORIS: Jako mi je zanimljiva oblikovna i formalna veza između toga sistema i proizvoda iz Šipada. To je, dakako, vezano i uz sam materijal, ali svi ti projekti pokazuju neku karakterističnu ludičnost. Kakav je Vaš odnos prema tome danas?

Salih Teskeredžić: Mislim da ta ludičnost proizilazi iz moje zaigranosti u tvornici. Prvo sam fasciniran drvom kao materijalom, a potom mogućnošću da jako brzo realiziraš neku ideju. Okružen si oblicima, pokušajima i otpadcima i u svim tim formama vidiš dizajn, potencijal oblikovanja. Ta inspiracija puno je jača od skiciranja na bijelome papiru. Ja jednostavno osjećam potrebu već u početnoj fazi otići u proizvodnju, jer tada dizajn prestaje biti dizajniranje i postaje igra.

ORIS: S druge strane, projektantska igra mora se jako dobro kontrolirati. Neki od najvećih promašaja, pogotovo u arhitekturi, proizilaze iz nečije nekontrolirane zaigranosti. Kako odrediti granicu do koje je igra zanimljiva i drugima, a ne samo igraču?

Salih Teskeredžić: Postoji mehanizam u produkciji koji tu igru zaustavi u pravome trenutku. Taj drugi mehanizam je tehnologija i krajnja cijena. Mi smo u tvornici bili u mogućnosti jako brzo ispitati kako bi neki proizvod izgledao, kako bi se proizvodio i kolika bi bila cijena. To je ono što nedostaje radu u atelijeru. Dizajn je maratonska utrka i u razvoju ti drugi dolaze u pomoć. Tehnolozi i marketinški stručnjaci naša su najbolja kontrola.

ORIS: No, za sposobnost zajedničke utrke iskustvo je jako važno. Čini mi se da ste se Vi i Artisan obostrano našli u jako dobrome trenutku. Oni su već započeli proizvodnju komadnoga namještaja, ali im je trebao pravi, istovremeno ikonički i komercijalni projekt koji ste, izgleda, dobili u kolekciji Latus. Je li to najveći uspjeh dosadašnje suradnje?

Salih Teskeredžić: Rad s Artisanom jako je karakterističan. U jednome dužem razdoblju, prije suradnje s njime, počeo sam intenzivno raditi na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu baveći se isključivo pedagoškim radom. Zatim sam u jednome trenutku osjetio strahovitu glad za ponovnim bavljenjem dizajnom. S Fadilom Ćostovićem sam i prije imao prijateljski odnos, što je bila baza za razgovor. Taj emotivni odnos s ljudima s kojima surađujem jako mi je bitan. Lakoću komunikacije i povjerenje u Artisanu sam našao u trenutku u kojemu su oni tražili svoj put. Jako smo dugo razgovarali u kojemu bi se pravcu trebalo kretati. Analizirajući tržište koje je u tome trenutku bilo dominantno minimalističko, vidjeli smo da izraz treba tražiti u formi organičnosti, koja mi je bila bliska kroz moja dotadašnja iskustva u radu s drvetom. Latus, koji je prva zajednička kolekcija, proizašao je iz takve težnje. Za mene je Latus upravo to, bit drva. Stol je naročito dobar primjer. U trenutku u kojemu smo se oslobodili suvišne konstrukcije sarga, postigli smo praktično stol bez konstrukcije.

ORIS: S druge strane, Latus ima nekoliko očiglednih dizajnerskih faulova. Noge se ne odvajaju od ploče, fiksni organski spoj bitno poskupljuje proizvod, a odbacivanje sarga značajno oslabljuje konstrukciju. Bilo je jako hrabro donijeti tu odluku, reći da će stol biti duplo skuplji od konkurencije, prijevoz kompliciran sa stalnim rizikom od oštećenja itd.

Salih Teskeredžić: Upravo je to ono što govorim studentima. Postoji proces, postoji istraživanje, analiza, dizajn, koncept, razvoj prototipova, prezentacija i sl. No praćenje te metodologije prije ili kasnije postaje dosadno. Često u svojoj metodologiji dizajna krenem pratiti taj ispravni školski princip, ali mi na kraju dođe da sve to odbacim, da isključim tu tehničku, racionalnu polovicu dizajnera u sebi. Kao da se dizajner sastoji od dviju osoba u jednoj, jedne inženjerske, a druge umjetničke. Taj umjetnik ne brine o tehnologiji, pakiranju ili cijeni. Latus je nastao upravo u takvu trenutku kršenja pravila.

ORIS: Donekle razumijem vašu odluku, ali me Fadilova doista fascinira. Kako ste ga uvjerili?

Salih Teskeredžić: Došao sam u Tešanj, uzeo dva radnika i počeli smo praviti grube uzorke. U trenutku u kojemu mi se projekt učinio toliko kompliciranim da me bilo strah pokazati ga Fadilu, njemu su oči zasvijetlile. Projekt je bio upravo ono što je on htio napraviti, ali nije mogao vizualizirati. I to je nešto specifično što možeš dobiti samo u Artisanu. Oni ne žele samo zaraditi na proizvodima, njih zanima izazov.

ORIS: Dakle, neki oblik profesionalnoga ponosa?

Salih Teskeredžić — To je želja da se dosegne vrh, da se riješe naizgled nerješive stvari, da se eksperimentira s nečim novim. Najveći je problem pritom bio spoj noge s pločom. Upravo taj detalj riješili smo dugotrajnim razgovorom. Zato mi trebaju ljudi s velikim zanatskim iskustvom. Mene zanimaju oblik, proporcija i dimenzija, a rješavanje tehničkih detalja razrađujem s ljudima koji će zdravim razumom i iskustvom doći do najjednostavnijega, a opet inventivnoga rješenja. Većina problema s kojima smo se susretali nema konfekcijsko rješenje. Latus je naše zajedničko dijete nastalo iz želje da, prije svega, zadovoljimo vlastite ambicije.

ORIS: Latus stolica doima se kao klon skandinavske tradicije dizajna stolica od masivnoga drva s jedne strane i suvremene forme plastičnih stolica rađenih tehnologijom air molding, poimence Air chaira Jaspera Morrisona, s druge. Upravo tenzija između tih dvaju oblikovnih ishodišta daje joj krakter i začudnost. Jeste li bili svjesni toga fenomena u procesu razrade?

Salih Teskeredžić: Ima tu još i mojih mladenačkih neostvarenih ambicija. Kad sam radio prvu kolekciju u Vakufu, nazvanu Bosna-bio, zaintrigirala me potraga za nečim što je specifično naše. Tada sam shvatio da se prava tradicija ovih prostora ne nalazi u bogato ornamentiranome namještaju, nego u seoskim, primitivnim oblicima upotrebnih predmeta. Seoski namještaj ima u sebi upravo tu klicu modernosti.

ORIS: On je esencijalan, zar ne?

Salih Teskeredžić: Taj namještaj slijedi jednu zdravu logiku, zdravo poimanje i razumijevanje materijala; oslobođen je svega suvišnoga. Takve, pročišćene stvari nastajale su poglavito na periferiji. Dobar primjer nalazimo u arhitekturi. Naše su izvedenice orijentalnih kuća, po mojemu mišljenju, puno ljepše od onih nastalih u središtima te kulture. Zašto? Zato što je njihova pretjerana. Ti se arhitekti nisu znali zaustaviti, a resursi su im bili gotovo neograničeni.

ORIS: Ne smijemo zanemariti činjenicu da je u stvaranju toga ruralnog proizvoda vrijeme neograničeno. Pastir teše komad drva cijeli dan, bez pritiska produktivnosti.

Salih Teskeredžić: Točno. On teše i uživa u tome. Mene izuzetno fascinira potez koji je često inventivan, npr. zarez čakijom ili sjekirom. Na Bosni-bio završetak noge tako sam zarezao. Htio sam odati počast tom intuitivnom potezu koji nastaje bez ikakva razmišljanja. S druge strane, uvijek me zanimao trenutak završetka projektiranja. Kao kod Michelangelova Roba. Trenutak u kojemu je on prekinuo proces. Osjetiti kad objekt ili prostor maksimalno zrače i u tome trenutku prestati. Upravo me to fasciniralo u logici seoskoga namještaja, te naše tradicije. I ta naša tradicija, to siromaštvo, slična je skandinavskoj. Razlika je u tome što su oni to u modernoj prepoznali i afirmirali.

ORIS: Mene i dalje fascinira plastično oblikovanje. Za isti taj Artisan Karim Rashid napravio je projekt koji kao da je projektiran za rotacijski lijev, koji je, nažalost, nakaradan. Vaš, međutim, iako također slijedi princip aplikacije slobodne plastične forme, zbog dimenzioniranja i proporcija nosi punopravan potpis suvremenoga BiH-dizajna.

Salih Teskeredžić: Po mojemu mišljenju pravi je karakter drva mekoća, fluidnost. Drvo je sve osim kvadra. To što ga logika strojeva oblikuje u jednostavne geometrijske oblike, sekundarno je. Meni je kod Latusa najvažnije ono što se ne vidi na fotografiji, trenutak u kojemu netko do njega dođe i pomiluje ga.

ORIS: Možemo li uspostaviti jedno jednostavno pravilo koje se ne bi primijenilo samo na BiH, nego bi ga mogle primjenjivati sve zemlje s kvalitetnim masivnim drvom? Ne lakirajte drvene proizvode: uljite i voštite ih! Kako naučiti dizajnere i proizvođače da je taktilna kvaliteta jednako važna kao i likovna? Nije li proizvod od masivnoga drva koji je zaliven sintetskim lakom upola vrijedan i podatan kao onaj uljeni ili voštani?

Salih Teskeredžić: Taj me problem oduvijek fascinirao. Kad sam prvi put išao na sajam u Beograd s kolekcijom Bosna-bio, rekao sam momcima u proizvodnji da u trenutku u kojemu dođe vrijeme za brušenje zovu mene. Kad smo pobrusili do razine na kojoj drvo postane baršunasto i toplo, odlučio sam da nećemo lakirati proizvode. Mi smo i tad, 1987., igrali na tu ekološku kartu pa se zato kolekcija i zvala Bosna-bio. U to doba ekologija nije bila popularna kao danas, tako da smo bili vizionari. Na kraju smo ipak morali lakirati, ali smo s talijanskim dobavljačem lakova isposlovali lak koji minimalno utječe na likovna i taktilna svojstva drva. Jelovina je naime tako lijepa da se ne bi trebala lakirati. S lakom dobije jednu užasno ružnu žutu boju.

ORIS: I kako tu senzibilnost podučavati mladim ljudima koji su okruženi laminatom i glaziranom keramikom? Kakva je situacija na Akademiji?

Salih Teskeredžić: Od onoga trenutka u kojemu sam došao na alu, inzistirao sam na radionici. Želio sam djecu gurnuti u radionicu, u taj svijet Alise u zemlji čudesa, u direktan rad s materijalom. Tako da je radionica postala nukleus našeg obrazovnog procesa. Kod mene student mora napraviti prototip u mjerilu 1 : 1 i to ga mora napraviti sam da osjeti materijal, ali što je još važnije, da shvati kako je završetak projektiranja na papiru zapravo početak pravoga rada. Drugi je korak povezivanje s praksom, što radimo kroz različite radionice. Jednostavno, možete vidjeti oduševljenje na licima studenata kad se vrate iz proizvodnje.

ORIS: Akademija je imala i zapaženih nastupa na međunarodnim nastupima, poimence na Kelnskome sajmu, ali je još fascinantnije da je do njih uopće došlo. To je veliko organizacijsko i financijsko postignuće. Kako je došlo do izlaganja na Young talents u Kölnu?

Salih Teskeredžić: Surađivali smo na radionici teme Kultura stola – tri dana radili smo na Akademiji, dva dana u proizvodnji i završili s 40 prototipova. Bila je to nevjerojatna energija, užitak koji se s Akademije prenio u tvornicu. Imali smo na raspolaganju cijelu tvornicu na dva dana. Rezultat smo prijavili na natječaj Kelnskoga sajma i žiri je prepoznao tu energiju koja se uvijek, na neki način, pretoči u proizvod. Energija uložena u neki objekt rezultira zračenjem koje se osjeti. Osjeti se je li neki proizvod rađen pošteno ili nije; pjeva li proizvod ili šuti.

ORIS: Vi ste na neki način jedinstven primjer dizajnera s ovih prostora čija karijera počinje u Jugoslaviji i uspješno se nastavlja i nakon rata. Koliko znam, dizajneri iz Hrvatske, Srbije i Slovenije koji su u radili za vrijeme komunizma povukli su se iz dizajnerske prakse i uglavnom se prebacili na edukaciju. Kako ste preživjeli tranziciju?

Salih Teskeredžić: Nisam nikad razmišljao o tome. Samo sam nastavio raditi na isti način. S energijom i užitkom. To je za mene prije svega užitak, kao djetetu kad se igra. Mi samo pokušavamo kroz tu igru napraviti dobar i pošten proizvod. Sve drugo dolazi naknadno. Marketing prepoznaje proizvod, klijenti prepoznaju proizvod, krene prodaja i povrat novaca, ali sve to nije cilj i tu ne počinje proizvod. Proizvod počinje u igri i užitku.